Razgovor s nastavnikom Hrvojem Tomljanovićem: O pomerancu Oryju i važnosti životinja u povijesti (II. dio)

U prvome smo dijelu intervjua upoznali pomeranca Oryja te se zainteresirali za važnost životinja u povijesti čovječanstva. Ovom ćemo prigodom moći saznati nešto više o ulozi golubova pismonoša u Prvome svjetskom ratu, psa Lajke u svemirskim istraživanjima, konja u bitkama Napoleona Bonapartea, slonova u punskim ratovima, dupina u modernim ratovima te važnosti mačaka u drevnome Egiptu.

Pomeranac Ory nastavnika Hrvoja Tomljanovića

Kakva je bila uloga golubova pismonoša tijekom Prvoga svjetskog rata? 

– Osim u Prvome svjetskom ratu golubovi su u ranijim razdobljima obogatili našu povijest. Prema prvim zapisima golubove je kao pismonoše u svojim ratnim pohodima koristio perzijski kralj Kir u šestome stoljeću prije Krista.  U doba rimskoga vojskovođe Gaja Julija Cezara svaka je legija imala pridodanu postrojbu s golubovima pismonošama zahvaljujući kojima su Rimljani izvojevali brojne pobjede. Kako je 2024. godina olimpijska, poznato je da su u antičkoj Grčkoj rezultati Olimpijskih igara priopćavani pomoću golubova. Uz ovogodišnjega domaćina Olimpijskih igara grad Pariz vezana je još jedna dogodovština iz francusko-pruskoga rata od 1870. do 1871. godine. Tada je mjesecima bio pod pruskom opsadom te s ostalom Francuskom i sa svijetom bio povezan poštanskom službom koju su obavljali golubovi listonoše. Poznati po svojim izvanrednim navigacijskim sposobnostima i brzini od 80 km na sat  masovno su korišteni u Prvome svjetskom ratu unatoč izumu radija i telefonskih veza. Tako je britanska vojska koristila više od 100 000 golubova. Bili su pravi ratnici koji su slani padobranima u koje su se stavljali pisma s koordinatama položaja na kojima se nalaze neprijatelji. Golubove su koristili kao špijune. Letjeli su na neprijateljske lokacije s fotoaparatom i donosili bitne fotografije natrag u bazu. Postoje dokumentirani dokazi da su Nijemci obučavali jastrebove da presreću engleske golubove na nebu. Najzanimljiviji je slučaj goluba nazvanoga Cher Ami koji je tijekom posljednje ofenzive Meuse-Argonne u listopadu 1918. godine na zapadnome bojištu u Prvome svjetskom ratu, a koja je dovela do konačnog poraza njemačkih snaga, izgubio oko, nogu, bio ranjen u prsa, ali je uspio prenijeti poruku koja je spasila 200 života 77. divizije američke vojske. Tijelo Cher Amija preparirano je i izloženo danas u Muzeju američke povijesti Smithsonian.

Golub u GAM-u (fotografija: Goran Krapić)

Kako je pas Lajka utjecao na tijek svemirskih istraživanja? 

– Povijesno gledano, prvi puta slanje životinja u atmosferu započinje nešto prije Francuske revolucije, tj. 1783. godine kada su braća Montgolfier htjela ispitati mogu li životinje koje žive na tlu preživjeti letove u zračnim balonima. Naime, tada se još nije znalo jesu li plinovi u  Zemljinoj atmosferi otrovni ili ne. Zanimljivo da je tadašnji francuski kralj Luj XVI. predlagao da zatvorenici budu poslani u balon, ali su braća Montgolfier ipak odabrala životinje. Izabrala su ovcu koja je najbliža po fiziologiji čovjeku, patku i pijetla kao pticu koja ne leti. Let je održan u području Versaillesa 19. rujna 1783. u prisustvu samoga kralja i Marije Antoinette. Nakon proputovanih 3 km i boravka na visini od oko 460 m životinje su se žive i zdrave spustile na tlo. Bila je to svojevrsna uvertira svemirskim istraživanjima. U drugoj polovici 20. stoljeća znanstvenici također nisu znali kako bi ova putovanja djelovala na ljudski organizam. Velika visina, postojanje svemirskoga zračenja i bestežinsko stanje čimbenici su koji djeluju na ljudski organizam pa je slanje ljudi u svemirske misije bilo opasno bez dovoljno podataka. I umjesto čovjeka poslane su životinje. Ne samo psi poput Lajke, koja je bila moskovski pas lutalica, već i druge životinje kao vinske mušice, majmuni, a kasnije mačke, miševi, žabe, pauci, kornjače, zamorci utjecali su na bitne spoznaje koje su omogućile sigurnije čovjekovo putovanje u svemirska prostranstva. Nažalost, Lajka je uginula nakon nekoliko sati od pregrijavanja u kabini letjelice Sputnjika II, koja je sedam dana rotirala oko Zemlje. Osim Lajke  bilo je nekoliko hrabrih pasa koji su žrtvovani za veliki napredak znanosti i koji su testirali sposobnost živoga bića da zaista leti u raketi i da se nađe u nultoj gravitaciji prije nego što je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru nakon svojega čuvenog leta 12. travnja 1961. godine. Prve životinje koje su izvršile uspješan let u svemir bili su psi Belka i Strelka, koji su  na svemirskom brodu Sputnjik 5 proveli 25 sati u svemiru i napravili 17 rotacija oko Zemlje prije nego što su se vratili.

Koja je bila uloga konja u bitkama Napoleona Bonapartea? 

– Do izuma tenka u Prvome svjetskom ratu konji i konjica bili su okosnica svake vojske. Povijest ratovanja na konjima seže u 2. tisućljeće prije Krista kada su Hiksi, semitsko-kanaansko pleme, uporabili kočiju koju su vukli konji te provalili u Egipat i srušili staro egipatsko kraljevstvo. U antičkome svijetu konj je bio nezamjenjiva životinja. Prije nego što se osvrnem na Napoleona, spomenuo bih slavne antičke konje koji su jednako kao i njihovi slavni jahači ispisali povijest. Crni pastuh Bukefal, konj Aleksandra Makedonskog, poznat je koliko i  slavni vojskovođa. O rimskom caru Kaliguli (njegovoj izopačenosti i brutalnosti) i njegovu konju Incitatu (brzi) pisao je rimski povjesničar Svetonije. Car je bio veliki ljubitelj konja i utrka u Circusu Maximusu, a najbizarnija je priča o imenovanju Incitata za rimskoga senatora. Svetonije i povjesničar  Cassius Dio spominju carevu namjeru da svojega cijenjenog konja postavi za konzula što nije dokazano. Slavnim konjima sigurno pripada i Marengo, pastuh svijetlo sive boje, malen rastom (145 cm visok), kao i njegov slavni jahač Napoleon Bonaparte. Nazvan je prema Bitki kod Marenga 1800. godine, velikoj pobjedi francuske nad austrijskom vojskom. U slavnim bitkama pretrpio je čak osam rana, preživio je rusku zimu u Napoloenovu pohodu 1812. godine, bio zarobljen tijekom Bitke kod Waterlooa  i prodan jednom engleskom časniku. Umro je 1831. godine u dobi od 38 godina, a da nikada nije zbacio jahača. Napoleon  je uložio mnogo napora u uvježbavanje konjice koju je zatekao u lošoj formi. Međutim, nije štedio konjske živote. Prilikom povlačenja iz Moskve francuski maršal Murat izgubio je 30 tisuća konja koji su skapali od gladi i hladnoće. Napoloeon je bio nepobjediv na kopnu zbog povjerenja i skrbi koju je pokazivao prema svojim vojnicima. Ratovao je protiv vojski koje su bile feudalne, a to je značilo da su časnici isključivo  bili plemići, a obični vojnici „neplemeniti“ i nisu mogli napredovati bez obzira na sposobnosti. Napoleonov vojnik, sin stolara ili gostioničara, mogao je napredovati ako je na bojištu pokazao hrabrost, požrtvovnost, inicijativu i vojne vještine. To je bilo ključno za nepobjedivost Napoleona u kopnenim bitkama.  

Kako su slonovi korišteni u bitkama tijekom punskih ratova? 

– Indija je zemlja u kojoj su slonovi pripitomljeni, a najstariji zapisi o uporabi u ratne svrhe potječu  iz 4. stoljeća pr. Krista. Bili su važan dio psihološkoga ratovanja jer samom svojom pojavom i brzinom  ulijevaju strah. Koristili su se ispred pješaštva i jurišali brzinom od 40/45 km/h gazeći i razbijajući neprijateljske redove. Njihova prednost u odnosu na konje jest u tome što se ne boje pješaštva s kopljima, već ih zbog svoje građe lakše izbjegavaju nego konji.  Bili su izuzetno pogodni i za prijenos ratne opreme i drugih stvari. Vojnici Aleksandra Velikoga bili su prvi Europljani koji su se susreli sa slonovima u Bitci kod Gaugamele 331. godine prije Krista. Perzijska vojska Darija III. imala je 15 slonova, a Aleksandar je prinio žrtvu bogovima zbog straha svojih vojnika koji su izazivale te ogromne životinje. Na kraju perzijski slonovi uopće nisu sudjelovali u bitki jer su pristigli neposredno prije nje i bili iscrpljeni dugim maršem, a Aleksandar ih je zarobio i priključio svojoj vojsci. Najpoznatije bitke u kojima su sudjelovali slonovi kao ratne životinje jesu Bitka kod Auskula 279. godine pr. Kr., poznata kao „Pirova pobjeda“ te bitke u Drugome punskom ratu između Kartage i Rima u kojima je sudjelovao slavni kartaški vojskovođa Hanibal. Naime, epirski kralj Pir došao je u pomoć Grcima na jug Italije protiv Rimljana s 20 ratnih slonova. Rimljani, poučeni iskustvom iz prethodnih bitaka, koristili su se zapaljenim štapovima i strelicama kako bi preplašili slonove. Pirova je vojska pobijedila, ali su gubici bili ogromni pa izraz „Pirova pobjeda“ znači pobjedu uz velike žrtve, pobjeda nalik porazu, skupocjena pobjeda. Hanibal je u Drugome punskom ratu poveo svoju vojsku, uključujući konjicu i bojne slonove preko visokih, snježnih Alpa kako bi udario na slabo branjen sjever Rimske Republike. Strateška genijalnost toga pothvata, koji se mogao pretvoriti u vojnu katastrofu, bila je u izbjegavanju rimske mornarice i kopnenih posjeda. Iznenadio je odabirom puta te napredovao kroz Alpe skupljajući podršku lokalnih Gala kojima su Rimljani također bili neprijatelji. Slonovi su se pokazali dragocjenima jer zbog straha od njih lokalna plemena niti jednom nisu napala dio karavane u kojoj je bio slon. Prijelaz preko Alpa preživio je samo jedan slon unatoč popularnim pričama o Drugome punskome ratu i Hanibalovim slonovima. U odlučujućoj bitci Drugoga punskoga rata kod Zame u sjevernoj Africi 202. godine pr. Kr. Hanibal i Kartažani rasporedili su 80 slonova protiv Rimljana. Kartažani su bili uvjereni da će im slonovi donijeti prednost, no iskusna rimska vojska već se prethodno na bojnome polju bila susretala sa slonovima. Rimski vojskovođa Scipion Afrički naredio je svojim legijama da viču i lupaju svom snagom po štitovima, te da na taj način izazivaju najveću moguću buku. Glasni su zvukovi toliko uplašili ove ratne životinje da su njihovi jahači izgubili kontrolu, tako da su neki slonovi pregazili dio vojske, dio ih je pobjegao, a dio skončao živote u nastojanjima da pobjegnu. Rimski legionari napravili su otvorene prolaze tako da su slonovi samo prohujali bez nanošenja štete vojnicima.

Kako su dupini trenirani za vojne svrhe u moderno doba? 

– Geopolitička situacija nakon Drugoga svjetskog rata i podijeljenost svijeta na dva bloka u tzv. hladnome ratu dovela je do uvođenja dupina u oružane snage Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskoga Saveza.  Glavni fokus pomorskih programa za uporabu ratnih životinja tih velesila bili su dupini, iako su se koristili (i još uvijek koriste) kitovi beluga, tuljani, morski lavovi i druge morske životinje. Tijekom 1960-ih godina američka mornarica pokrenula je niz istraživanja čiji je cilj bio proučavanje dupina. Izobrazba dupina  izvodila se u nekoliko pravaca: osiguravanje i patroliranje terena, uništavanje diverzanata, potraga za različitim podvodnim objektima i njihovo otkrivanje. Dupini su dokazali svoju vrijednost u otkrivanju i zbrinjavanju mina  (tijekom rata u Iraku 2003. godine, uspješno su locirali preko 100 mina u zaljevu Um Kasr) i zaštiti brodova. S priključenim sonarom oni patroliraju područjima oko brodova i označavaju neprijateljske plivače koji planiraju sabotaže. Uporaba je dupina kao ratnih životinja neosporna, a oružane snage u kojima se koriste cijene njihov doprinos mornarici.

Dupin u Plavome svijetu (fotografija: Goran Boneta)

Koja je bila važnost mačaka u drevnom Egiptu? 

– Za drevne civilizacije mačke su među najfascinantnijim životinjama. U drevnom Egiptu mačke su imale važnu ulogu u svakodnevici, ali i zagrobnom životu. Arheološki nalazi stari 8000 godina prije Krista govore o povezanosti mačaka i ljudi u blizini Egipta. Stari Egipat bio je agrarno društvo koje je uzgajalo žitarice poput pšenice, ječma i prosa pa se pojavio problem glodavaca koji su uništavali usjeve. Mačka je vrlo brzo stekla božanski status zbog svoje vitalne uloge u spašavanju usjeva,. Tako već oko 5000. godine prije Krista ljudi smatraju mačke mističnim bićima koja služe zaštiti poljoprivrednih dobara od glodavaca. Mačka se u Egiptu oko 3000. godine prije Krista smatrala  svetom životinjom i bila je posvećena  božici Bastet, kćeri vrhovnoga boga sunca Ra, isprva prikazivanoj u obliku lavice, a kasnije žene s mačjom glavom. Simbolizirala je plodnost, rađanje i zaštitu, zbog čega je prikazivana na slikama kako sjedi ispod stolaca žena. Sklonost mačaka drijemanju na suncu objašnjavana je njihovom povezanošću s vrhovnim bogom sunca Ra. Svjetlucanje mačjih očiju u mraku također  znači svetost i vezu s vrhovnim božanstvom. Većina povjesničara slaže se da su se mačke u starom Egiptu počele masovnije udomljavati oko 2000. pr. Kr. Značaj mačaka kod starih Egipćana ilustrira običaj brijanja obrva kao znak žalosti kada bi nečija mačka uginula, a isto se činilo i u slučaju smrti faraona. Mačke su pokapane u obiteljskim grobnicama u posebno dizajniranim sarkofazima, mumificirane kao i faraoni. Godine 1888. u Egiptu je pronađeno čak 300 tisuća mumificiranih mačaka. Pripadnici kraljevskoga staleža u Egiptu oblačili su svoje mačke u zlato i davali im jesti iz njihovih tanjura, a niži staleži, koji si nisu mogle priuštiti takvo ponašanje, nosili su nakit s ukrasima u obliku mačaka. Božanski status mačaka značio je i ozbiljne zakonske sankcije – pa je za ubojstvo mačke bila propisana smrtna kazna. Unatoč zakonskoj zabrani mačke su na prijelazu iz 9. u 8. stoljeće pr. Kr., krijumčarenjem iz Egipta, na svojim brodovima u Europu doveli fenički trgovci i one su se brzo raširile diljem kontinenta. 

Možete li nam preporučiti korisnu literaturu za nastavak istraživanja uloge životinja tijekom povijesti?

– Na kraju bih za one koje više zanima ova tema preporučio Morusovu knjigu Povijest životinja – životinje, ljudi i mitovi iz 1956. Ona nije dostupna u riječkim knjižnicama, no mogla bi se pronaći u antikvarijatima.

 

Berislava Srna Grgurić (2.1)