Nastavnički (zoo)polisi i odiseje: Glorija Mavrinac i Boja

Glorija Mavrinac naša je nastavnica hrvatskoga jezika. Odazvala se našemu pozivu i predstavila svoju trogodišnju Boju. Zapravo, kao i kolegica Tanja Perkić Dizdarević prepustila je kujici da se sama predstavi.

Odmalena volim ispravljati školske zadaće

Bok, ja sam newfoundland Boja i imam tri godine. Ime sam dobila prema nekoj književnoj junakinji koja je krhka i nježna, no ja sam dokaz da te ime ne određuje. Moja je osoba došla po mene u Sinj, a negdje od Zadra do Splita zvala sam se Duga, no na ulasku u Sinj moja je Osoba zaključila da sam potpuno crna, a crna nije boja, pa se eto zovem Boja. To nema logike, no dobro. Ionako me uvijek zovu Bojana ili Trojan. Ove nelogičnosti s imenom potpuno odgovaraju mojoj nelogičnoj Osobi koja se svako jutro budi da bi išla negdje. Potpuno nelogično, jutra su stvorena za spavanje. U svakoj prostoriji stana (osim kupaonice) imam svoj krevetić, no noću spavam pokraj glave Osobe i probudim je barem 3 puta tako što se zabijem u nju, ogrebem krevet kandžama ili repom bubnjam po ormaru. Nužno je u 3 ujutro prošetati dvorištem, nije li to divno?  Imam skoro šezdeset kila, ali mislim da sam maltezer i ono što najviše volim je sjediti u krilima. Ne baš u svim krilima jer sam iskrena i kada mi se netko ne sviđa, samo se odmaknem. Kad nekoga zavolim, zavolim ga zauvijek pa još uvijek svaki put kada pronađem neki predmet koji pripada osobama koje sam zavoljela, ali više nisu ovdje, donesem ga na svoj krevetić i naslonim glavu na njega. 

Rastužuje me činjenica da ne stanem u kovčeg

Kada sam bila mala, a još sam mala unatoč svojim kilogramima koji me ne određuju, patila sam od separacijske anksioznosti. Nisam mogla biti sama pa je moja Osoba svaki dan kada je odlazila na posao, morala organizirati da je netko uz mene. Sada kada sam, barem rastom, odrasla, naučila sam se nositi s time pa sjedim na portunu i čekam da se moja Osoba vrati. To sam nekada radila bez obzira na vremenske uvjete (iako imam pristup natkrivenim mjestima) pa me kada je ružno vrijeme, zatvaraju u kuću kako ne bih nepomično sjedila na kiši, tuči ili grmljavini. Osobito to rade ljeti jer sam jednom tako (od svih mogućih hladovina u dvorištu) sjedila na plus 35 i pozlilo mi je. Tada je osoba još vjerovala da je instinkt za preživljavanje jači od moje ljubavi prema njoj. Otad u nepovoljnim vremenskim uvjetima ne iskorištavam ljepote svoga dvorišta, već nepomično sjedim ispred zatvorenih kućnih vrata i čekam da se kvaka pomakne.

Izražavam vidno neodobravanje ukrasa

Kada sam imala točno dvije godine, dijagnosticirana mi je teška displazija kukova. Osoba je to saznala slučajno jer nemam problem s trčanjem, skakanjem, a kamoli s hodanjem. Ja sam nekakav medicinski fenomen. Išli smo na dugačko planinarenje i tek nakon petnaestak kilometara teškog uspona Osoba je primijetila da malo vučem stražnje noge. Odlučila je to rutinski pregledati. Ispostavilo se da se čašice mojih kukova nikada nisu potpuno razvile, a operacija u mom slučaju baš i ne bi, kažu stručnjaci, funkcionirala, bila bi vrlo opasna za moj život i moju pokretljivost koja je sada, nitko ne zna kako, izvrsna. Kada su veterinari usporedili sliku rendgena s mojim štenolikim skakanjem, rekli su da je to jednostavno neobjašnjivo. Meni je itekako objašnjivo, u svojem sam umu veselo štene (iako sam to odavno prestala biti) izvrsnih kukova i super razvijenih čašica pa se onda moji kukovi tako i ponašaju. Nije li i neki od autora rekao: Leti ko lišće što vir ga vije, za let si dušo stvorena? To sam čula kada je moja Osoba pripremala sat za trećaše, sviđa mi se pa sam to primijenila i na svoje kukove, zasad funkcionira.

Glorija Mavrinac i njezina Boja