Nastavnički (zoo)polisi i odiseje: Tanja Perkić Dizdarević i njezin trio

Tanja Perkić Dizdarević naša je nastavnica engleskoga i talijanskoga jezika. Napisala je tekst o svojemu triju. Zapravo, kada bolje razmislimo, dio su teksta nadopunili njezini ljubimci – psići Tayla, Blue i Tinker Bell.

Tayla, Tinker Bell i Blue s Tanjom Perkić Dizdarević

Da mi je netko prije samo šest godina rekao da će mi jedan psić promijeniti život, vjerojatno bih se samo ironično nasmijala. Danas mi je život nezamisliv, i to ne bez jednoga, već tri psića – petogodišnje Tayle i dvogodišnjih Bluea i Tinker Bell.

Kad je poslastica u pitanju, svi sjede, poziraju i čekaju

Za dolazak Tayle pobrinula su se moja djeca, a za ostatak ekipe cijela obitelj. Oni se odlično slažu, ali se rijetko igraju sve troje zajedno – što i nije loše jer bi nam vjerojatno susjedi koji stanuju kat ispod bili česti gosti na vratima. Mislim da je dovoljan povremeni lavež čopora s balkona na druge pse, mačke ili neznance u prolazu. Kada bi mogli pričati, mislim da bi ovako izgledale njihove priče:

Zovem se Tayla. Tanja kaže da sam ja najposebnija i da se ponekad ponašam kao čovjek. Vjerojatno je to istina jer Blue i Tinker Bell nikada ne pitaju hranu ako su gladni i nemaju pojma gdje se nalazi ukusan zalogaj. Najgore mi je kad mi stave samo granule u zdjelicu. Kad to nanjušim, stanem pred smočnicu i pokušam objasniti što želim zureći u vrata, ali ljudima neki puta treba dosta da me shvate pa moram upotrijebiti svoj glas – počnem s objašnjavanjem, a ako ne urodi plodom, ne preostane mi drugo nego da energično zalajem. Sva sreća da ovi malci imaju mene, inače bi vječno bili zakinuti za sve te divne okuse! 

Prvi znak da će Tayla početi pričati i nešto tražiti: naginjanje glavice

Čuvar sam čopora i zato s velikim oprezom i nepovjerenjem prihvaćam većinu stranaca. Ne volim kad me diraju djeca i sretna sam što to moja Tanja shvaća. Od svega najviše mrzim kad se Tanja počne spremati za školu. Kad bi bar bilo moguće da me povede sa sobom i da ležim pored računala kao u vrijeme pandemije! Kad sam prvi puta čula glasove iz njezina računala, bila sam u šoku, krivila sam glavu i mrmljala pokušavajući odgonetnuti odakle dolaze. 

Tayla za vrijeme nastave na daljinu
(podsjeća na neke učenike u tom razdoblju)

Ubrzo sam shvatila da Tanja ostaje sa mnom pa bih ujutro nakon šetnje odmah stala pored stola i zvala je da počne s nastavom kako bih se ja mogla naspavati bez straha da će otići. Moja je omiljena igra biti golman i loviti malu žutu lopticu trčeći sa svojim ljudima po kući. Obožavam putovati s njima iako mi se ne da uvijek hodati satima bez neke nagrade ili zabave. Najviše mi se sviđa kad Tanja radi s nama jer tada dobijemo puno nagrada ako napravimo što traži od nas. Tanja i ja imamo poseban odnos o kojem bih mogla lajati danima, ali mislim da se malci isto žele predstaviti.

Privržena, zaigrana, posebna i najviše moja: Tayla

Moje je ime Blue, ali me znaju zvati i Mr. Blue, Bubač, a najslađe mi je kad mi Tanja kaže da sam ljubilica. Ona inače kaže da sam se oštenio sa specijalnom misijom na zemlji, što u početku nisam shvaćao. Bio sam zbunjen kad sam ju jednom vidio kako plače dok priča na telefon o malenoj Tajči koja je stigla u Azil za napuštene životinje s bolesnom nogicom koju će vjerojatno morati amputirati. Znate, ja sam se jako rano upoznao s Emmett terapijom zbog svoje nogice pa je Tanja poslala Tajčinu priču mojoj teti Branki i tako je Emmett terapija pokucala na vrata Azila. Danas je Tajči sretno usvojen psić sa sve četiri noge. Pretpostavljam da je ovo bio dio moje misije, samo mi je žao što nisam imao prilike upoznati Tajči. Kako bismo samo trčali u krugovima prkoseći svemu što nam se našlo na putu!

Ja sam najzaigraniji i najglasniji član mog trija. Volim šetati i rado bih se ponjušio sa svim psima na koje naiđemo u šetnji iako se to ne smije. Mogao bih se satima igrati sa svjetlećom jež-lopticom, što ponekad umara moje ljude pa se tada igram s curama. 

Blue i loptica

Ako Tanja nešto radi, a ja želim njezinu pažnju, smislio sam način kako da me primijeti – legnem na leđa i pravim se mrtav sve dok mi ne priđe, probajte i vi – upali svaki puta!

Blue se pretvara da je mrtav

Mislim da izreka Boba Marleyja najbolje opisuje moj životni moto: „Počeci su obično zastrašujući, a završeci tužni, ali sve ono između toga čini da sve to vrijedi živjeti.“ Ja sam došao da svojim ljudima pokažem da se ne treba bojati strahova jer oni nisu tu da nas preplaše, već da nam pokažu da je sve vrijedno truda. Tanja kaže da sam ja čista ljubav, nesavršeno savršen u svemu, njezin Superman.

Moje je ime Tinker Bell. Tanja mi je nadjenula to ime jer kaže da sam poput Zvončice – čas sam umiljata, a čas ljuta. Kad sam ljuta, svi mi se sklanjaju s puta. Iako me Tayla svaki puta pokuša staviti na red, Tanja se umiješa pa sve završi dobro. Ja sam najnestašniji dio našeg trija i svašta mi pada na pamet.

Nestašna Tinker Bell

Kad smo Blue i ja bili mali, Tanja bi nas stavljala na balkon da vršimo nuždu na pelenu. Jednom nam se nije dalo pa sam nagovorila Bluea da joj zamažemo prozor jezicima i tako je nastala naša poznata slika „Perači prozora“.

Ako nekome treba oprati prozore, javite se

Puno puta izvukla sam joj plastične boce iz vrećice i igrala se s njima, nebrojeno puta ukrala sam joj i razmotala role toalet papira po kući. Sada se najviše volim igrati s mekanim piskutavim igračkama koje mi moji dobro istrenirani ljudi bacaju na povišena mjesta da mogu skakati. Ako Tanja nije dovoljno oprezna, očerupam ih u sekundi. Volim šetnje po mjestima gdje ima mačaka mada nikada nisam uspjela uloviti niti jednu. Iako sam jako nestašna, najmazniji sam dio u našem čoporu; i kad sam željna pažnje, lupkam ih šapom da me maze pa mi Tanja zna često tepati: „Tinki, Winky, addicted to cuddles.“

Drvce i Tinker Bell

Što napisati o životu s mojim ljubimcima? Poput svih vlasnika pasa mislim da je moj trio poseban i da žive svoje najbolje živote. Ne mogu reći da su ravnopravni članovi naše obitelji, ali mogu reći da su dio naše svakodnevice – putuju s nama posvuda, biramo pet friendly lokacije, kamo odlazimo s njima na kavu, sok, kolač, ručak... Jedina mjesta koja nisu s nama upoznali jesu ona do kojih smo došli avionom.

U Sieni

Najsmješniji su kada ih povedemo u trgovački centar, ubrzo im se moja naredba: „Sjedni!“ pretvara u njihovu: „Hej, ajmo se igrati tu dok čekamo.“ Tada su kao djeca, igraju se i okupljaju simpatizere koji najčešće posežu za mobitelima pa moj nestašni trio završi na storyjima nepoznatih ljudi.

Zadržati fokus nije uvijek lako

Najviše volimo prošetati do mora, a u predsezoni i krajem sezone taj im izlazak daje potpunu slobodu trčanja i ulaska u more.

Najdraža šetnja uz more

Za kraj, oni koji su ikada imali kućnog ljubimca znaju što znači doći kući gdje ih nestrpljivo i pomalo preplašeno čeka mokra njuškica, neizmjerno i iskreno veselje. Oni, naime, počinju čekati puno prije nego što zatvorite ulazna vrata. Njihov pogled olakšanja, kada se vratim kući, često pobriše sve loše trenutke i znam da znaju da su našli osobu koja će ostati s njima do kraja.

Život je s mojim triom lijep, ali i zahtjevan. Postoji izreka: „Ako imate sreće, pas će ući u vaš život, ukrasti vam srce i promijeniti sve." Upravo se to i meni dogodilo.

„Ako imate sreće, pas će ući u vaš život, ukrasti vam srce i promijeniti sve."

Tanja Perkić Dizdarević i njezin trio