Izvan GAM-a: Intervju s Ivanom Pirizović o psima

Ivana Pirizović poznata je riječka influencerica, čije modne savjete prate i brojne učenice. Budući da je ljubiteljica pasa i rado se odaziva humanitarnim akcijama, zamolili smo je za razgovor povezan s našim projektom.

Ivana Pirizović i Freya (privatna fotografija)

Sjećate li se svojega prvog psa? Kad ste ga dobili? Je li to bio Vaš prvi kućni ljubimac? Neke anegdote?

– Sjećam se svog prvog psa. Odrasla sam s njim. Zvao se Teri.  Bio je erdel terijer jer su moj tata i njegov brat imali uzgajivačnicu erdel terijera. Bio je naš obiteljski pas i moj prvi ljubimac.

Kakvog je bio karaktera? Je li se volio igrati? Je li volio biti u kući? Kako je bilo živjeti s njim, odnosno, kakva je bila atmosfera u kući?

– Cijeli život imamo pse i mi zapravo i ne znamo živjeti bez životinja. Bio je dosta tvrdoglav, jer je ta pasmina sama po sebi tvrdoglava. Jako je volio biti vani, trčati. Anegdote se ne mogu sjetiti. Znam da se preselio s nama iz Nove Gradiške u Rijeku, pratio nas je svuda i neke moje prve slike bile su upravo s njim.

Kakav je bio osjećaj kad Vas je napustio? Bio je to Vaš prvi kućni ljubimac.

– Iskreno se tog osjećaja ne sjećam jer sam bila premala, a taman mi se rodila i sestra, pa vjerujem da je taj osjećaj gubitka nadomjestila sreća zbog njenog dolaska. Ali, nedavno nas je napustio pas, pa ti mogu reći da je to  ogroman osjećaj praznine. Psi su posebni upravo po tome da su uvijek tu za tebe. Što god da napraviš, tu su za tebe, ne zamjeraju ništa. Uvijek ti se vesele. Zato, kad te tako netko napusti, onda je to osjećaj neobjašnjive praznine koju je jako teško popuniti.

Već ste rekli da cijeli život imate kućne ljubimce. Koji je bio sljedeći pas kojeg ste nabavili nakon Terija?

– Nakon Terija došla je mopsica Miss Piggy. Nismo odmah nabavili psa jer je sestra bila mala pa je mama imala previše obaveza. Ali nakon što je Miss Piggy uginula, mama je doslovno nakon dva tjedna otišla po novog psa.

Evo, tu vidim sad Vašeg novog psa. Kako se zove? Koliko ima godina? Koja je to pasmina? Kakvog je karaktera?

– Pas se zove Freya. Ime je dobila po nordijskoj božici plodnosti i po tome što je sva bijela i izgleda mi snježno. Često ju zovem albino-pas. Ona je engleska seterica. Trenirana je da postane  lovački pas. No, onda sam joj ja došla u život, izbavila ju iz tog svijeta, iz štalice i sad živi na kauču. Ima tri godine. Engleski su seteri baš loving, jako su bliski, privrženi, ali i šašavi i ludi. Treba jako puno istrčavanja i aktivnosti. Najsretniji su kad su vani, u šumi, kad njuškaju i kad se valjaju.

Ivana Pirizović i Freya (privatna fotografija)

Je li zahtjevno onda brinuti o takvom psu koji stalno želi biti vani?  Sigurna sam da Vi imate ubrzan život koji je poput većine puno posvećen poslu. Kako to utječe na Vas? Provodite li i Vi onda više vremena vani?

– S ovim psom moraš otići van tri puta po pet minuta i odraditi tri intenzivne šetnje, treninga i zanimljivih radnih zadataka. Imamo i mopsa. Briga o njemu ne da se usporediti. O njemu je puno jednostavnije brinuti. Njemu će biti dovoljno oko 10 minuta vani. Definitivno je malo teže što s ovakvim psom moraš provoditi više vremena, što moraš više pažnje pridavati aktivnostima i osmišljavati neke pametnije zadatke. Za nju nije dovoljna samo obična šetnja, već treba uključiti igru  lopticama, skrivanje stvari, konstruktivne igre. Tijekom šetnje treba ju dozivati, nagrađivati, poticati da bude aktivna, da joj mozak radi. Ovakav je pas zahtjevan, ali je pozitivno što si i ti vani, glava ti je bistrija, uvijek si u formi.  Svaki je pas briga, ali i dobar razlog vlasniku da se pokrene i da ode van prošetati i onda kad mu se ne da.

Znači, nekako Vas prisiljava da uzmete pauzu i da se odmorite? 

– Točno. Prisili te i kad misliš da ne možeš i kad ti se ne da. Kasnije, kad se vratiš doma, shvatiš da si puno mirniji.

Je li Vas odrastanje uz psa izgradilo kao osobu?

– Je, definitivno. Mislim da mi je nezamisliv život bez psa. Obveze oko psa meni su logične, normalne. Naučile su me odgovornosti, da ne okrećeš leđa tako lako ljudima. Sve što napraviš u životu, tvoja je odluka. Drugi ljudi ili životinje oko tebe ne bi trebali ispaštati zbog nedostatka tvoga vremena ili slično. 

Jeste li možda sudjelovali u nekim humanitarnim akcijama vezanim za brigu o životinjama?

– Jesam. Pokušavam donirati azilima kad mogu. Ne mora se nužno donirati novac. Ako ti je jednostavnije, u svakom pet centru postoji prostor gdje se može kupiti par konzervi ili vreću hrane. Ako ništa ne želiš kupiti, možeš odnijeti stare  deke ili ručnike jer te su svari uvijek potrebne.

Ivana Pirizović i Freya (privatna fotografija)

Vaša poruka za sve one koje nemaju psa kao kućnog ljubimca

– Ne moraju svi imati psa kao kućnog ljubimca, ni kućnog ljubimca kao takvog. Ako zaista vidiš da nemaš vremena i misliš da se nećeš moći posvetiti, onda je bolje ne imati ljubimca. Prije nego se odlučiš za psa, trebaš jako dobro promisliti i ako se odlučiš, moraš razmisliti kakvog psa uzimaš, istražiti karakter, aktivnosti, očekivanja. Imati psa za mene je najveće bogatstvo, a gubitak jedna od većih boli i na to treba biti spreman s obzirom na kraći životni vijek psa. Gubitak je bolan, ali ta bol ne može zasjeniti tu količinu sreće koju ti psi pružaju. Bilo  bi lijepo kad bismo se mi kao ljudi voljeli onako kako nas psi vole. Vole te bez obzira ne sve…

 

S Ivanom Perizović razgovarala: Iva Barbalić (1.4)