Učenički (zoo)polisi i odiseje: Mia Dumić i Zeus

Mia Dumić učenica je prvoga razreda. Bavi se plesom četiri godine te je bila prvakinja na mnogim prvenstvima, od domaćih do međunarodnih natjecanja. Voli ples, koji joj pomaže u iskazivanju emocija. Često razmišlja o njemu, ali i o svojemu najboljem prijatelju iz djetinjstva – zlatnome retriveru Zeusu.

Malena Mia sa Zeusom

Ja sam Mia i trenutno živim u Rijeci, iako sam s Raba. Sve je počelo s malom djevojčicom koja se uvijek igrala sa plišanim psićima i na svojoj polici sakupljala mnoge vrste i primjerke. Želim s vama podijeliti priču, odnosno upoznati vas sa svojim najboljim prijateljem.

Kada sam napunila tri mjeseca, moj je tata odlučio da mi treba društvo, te su on i mama odlučili pružiti dom tada tek okoćenom štencu zlatnoga retrivera. Nazvali su ga Zeus jer je uvijek bio dominantan, inteligentan i razigran pa kažu da ih je podsjećao na grčkoga boga grmljavine Zeusa. Zeus i ja od prvog smo dana bili nerazdvojni. On bi me čuvao dok sam spavala, znali smo se igrati skrivača i lovice po kući i uvijek smo zajedno promatrali moju tada već popunjenu policu. Znali smo i zajedno provoditi dane u prirodi gdje smo često trčali i skakali koliko god nas je bila želja. Svaki smo blagdan nekako obilježili, pa je Zeus za Svetoga Nikolu završio u čizmici, a za Božić ispod bora jer je on za mene pored svih darova bio onaj najveći, najljepše umotan sa savršenom mašnicom na vrhu. Gdje god bismo putovali, Zeus je išao s nama i jednostavno svi smo se navikli na njegovu prisutnost. Kada sam krenula u osnovnu školu, obožavala sam doći doma i pri otvaranju vrata čuti zvuk trčanja šapa po pločicama jer mi je bilo teško sve više i više dana provoditi bez Zeusa. 

Zeusov obrok

Kada sam malo odrasla, počela sam sama šetati Zeusa, iako sam često znala otići na livadu s njime i pustiti ga da trči jer sam znala da to najviše voli. Kada smo provodili ljeta na Rabu, Zeus je znao sa mnom i mojim prijateljima skakati u more, voziti se na kajaku, a često smo ga vozili i na brodu. Zimi je često bio u kući jer je bio zimogrozan. Imao je velik strah od glasne pucnjave petarda i vatrometa, pa smo ga puno puta morali zatvarati u kuću da mu s toga skrenemo pažnju. Kada je narastao, Zeus je mogao po kući obavljati osnovne stvari, poput otvaranja i zatvaranja vrata ili donošenja određenih stvari kada bismo ga to zamolili. Bio je jako pametan i poslušan pas. 

Pametan i poslušan pas

Jedne jeseni Zeus se otrovao. Za sve nas to je bio jedan od težih perioda. On se fizički jako mučio, a mi smo patili s njime. Stalno smo ga morali voditi k veterinaru na redovne doze cjepiva. Nije jeo, nije pio, jako mu je puno dlake otpalo i mislili smo da je to kraj, no cjepivo je uspjelo proraditi. S vremenom, do navršene desete godine, Zeus je malo ojačao, ali nije potpuno ozdravio. Više nije  trčao, nije plivao, već je većinu dana odmarao u kući. Sva radoznalost, veselje i znatiželja kao da su isparile iz našega Zeusa. Ja sam te godine započinjala šesti razred i najveća želja bila mi je da još samo jedno ljeto provedem sa Zeusom. Tu sam mu godinu, koliko sam god mogla, posvećivala izrazitu pažnju. Stalno sam ga češkala, davala mu njegove omiljene poslastice i puštala ga da spava sa mnom na krevetu, iako mu mama to nije dopuštala. Kada je ljeto došlo, znala sam da je zadnje sa Zeusom. Te godine nismo Zeusa vodili sa sobom na Rab, već je mama odlučila s njim ostati u Rijeci jer mu je bilo preteško voziti se u autu. Naime, noge su mu počele otkazivati. Nisam ni znala da toga kolovoza slijedi ogroman preokret. Bio je 16. dan mjeseca, mama je nazvala tatu i rekla mu da unutar dva sata budemo u Rijeci, što smo i učinili. Kada smo došli kući, mama je uplakana otvorila vrata i rekla da je veterinar predložio da je najbolje da Zeusa uspavamo. Srce mi se raspalo u sekundi, a suze su same krenule. Najteže je bilo držati ga za šapu i gledati ravno u oči znajući da će ih uskoro zatvoriti. Samo sam ga grlila dok je mojom glavom prolazila milijun i jedna misao. Istovremeno sam znala da će Zeusu biti lakše, ali sam znala da gubim jako velik dio sebe. Htjela sam da vidi sve moje uspjehe, ali sam znala da je to nemoguće. Taj sam dan izgubila dio sebe. Trebalo mi je jako dugo da pređem preko toga i tad sam mislila da to nikad neću ni moći. Svi su mi govorili da „vrijeme liječi rane“, ali ja u to ne vjerujem. Vrijeme ih ne liječi, već se s vremenom naviknemo s njima živjeti. Od tada je prošlo već tri godine, ali mene prsa idalje stežu kada slučajno vidim neku Zeusovu sliku ili se sjetim nekih trenutaka. Strpljiva sam sa sobom i pokušavam prihvatiti da je to sastavni dio života.

Zeus

Moja je najveća želja imati muškoga zlatnog retrivera kojemu bih dala ime koje bi me podsjećalo na Zeusa. Željela bih da taj pas vidi sve moje buduće uspjehe. Iako Zeus to nije mogao, znam da me uvijek pazi i podržava svaku moju odluku, jer je uvijek bio moja najveća podrška.

 

Mia Dumić i Zeus